Kapetan Boris – Priča o prijatelju koji je postao kapetan naših sjećanja

Boris Ašanin, kapetan broda, čovjek koji nas je naučio da prava prijateljstva ne trebaju biti epska; dovoljni su iskren osmijeh, topla riječ i srce koje zna prepoznati drugo srce. I tako, dok more valja svoje priče, mi imamo našu – priču o prijateljstvu koje nije tražilo sedam mora, već samo jedno.

Većina priča o mornarima počinje pričom o tome kako su preplovili sedam mora, prošli kroz oluje, vidjeli daleke horizonte i osjetili snagu vjetra što nosi brod ka nepoznatom. Ali naša priča nije o tome. Mi nismo trebali preći sedam mora da bismo pronašli nešto posebno. Nismo trebali ni velike karte svijeta, ni kompas, ni zvijezde kao vodiče. Dovoljno nam je bilo jedno more – jedno, jedino, sjeverom obasjano, koje je povezalo naše puteve. Bio je to slučajan susret, gdje smo pronašli prijatelja za cijeli život. Njegovo ime nije zapisano u legendama, ali ne želim da priča o njemu ostane neispričana.

Boris je kapetan Jadranskog mora, ali za nas je mnogo više od toga. On je prijatelj, vodič kroz prirodu, učitelj naše djece i čovjek čija energija inspiriše svakoga ko ga upozna. Njegova priča podsjeća nas da veličina nije u reflektorima slave, već u malim trenucima koji nas povezuju sa svijetom i ljudima oko nas. Prvi susret s Borisom bio je sasvim slučajan, gotovo kao da ga je sudbina poslala u pravi trenutak. Planirana vožnja brodom, koja je trebala biti kratko uživanje u danu, pretvorila se u početak nezaboravne priče. Boris, tada mlad kapetan, odavao je smirenost i sigurnost koja je ulijevala povjerenje.

Odmah je bilo jasno da Boris poznaje more u dušu. S lakoćom nas je vodio do skrivenih mjesta koja nisu bila na mapama. Saznali smo mnogo o svakom kutku mora, od formacija stijena do morskog svijeta koji je bujao ispod površine.

Tog dana more nije bilo samo pejzaž – postalo je živi svijet koji nas je pozivao da ga istražimo.

Svaki izlet donosio je nešto novo i neočekivano. Možete li zamisliti osjećaj dok se svijet budi, a delfini iskaču iz vode? Čas oni prate nas, a čas mi njih, zaboravljajući na vrijeme. Bili smo očarani njihovom blizinom i gracioznošću. Boris bi tada objasnio da ih privlače zvukovi motora i brodski trag. Mi, putnici, oduševljeno smo postavljali pitanja o njihovom životu i navikama.

Na jednoj od tih plovidbi, pristali smo uz malu, netaknutu obalu, gdje smo provodili sate skupljajući školjke i istražujući morski svijet. Boris bi često naglasio koliko je važno ostaviti prirodu onakvom kakvom je nađemo, uz poruku da treba uzeti samo ono što nam zaista treba. Ta jednostavna aktivnost na obali bila je lekcija o harmoniji s prirodom i njenom očuvanju.

Zamislite mjesto ušuškano između stijena – baš kao scena iz filma – gdje leži staro parkiralište za podmornice. Jedno takvo mjesto, tiho, mistično i pomalo zaboravljeno, istražili smo uz Borisovo vodstvo. Pričao nam je o vremenima kada su ovdje pristajale podmornice i o tajnama koje je to mjesto čuvalo. Djeca su s velikim interesovanjem istraživala svaki kutak, diveći se impresivnoj gradnji i atmosferi te skrivene uvale. Taj trenutak bio je više od lekcije iz istorije – bio je podsjetnik na ljepotu koja se može pronaći čak i u zaboravljenim mjestima.

A zamislite buđenje na otoku Hvaru, gdje se sunce probija kroz krošnje drveća, a valovi nježno udaraju o stijene. Bez struje i modernih pogodnosti, naš brod bio je jedini oslonac. Boris nas je naučio kako vezati čamac za stijene i sigurno prenositi stvari kanuom do obale. Njegova vještina i smirenost učinile su svaki izazov lakim.

Na povratku nas je dočekalo nemirno more. Iako su valovi dosezali visinu od 4 do 6 metara, osjećali smo se potpuno sigurnima uz Borisa. Rekao nam je kako je more uvijek lijepo, ali da ga treba poštovati, jer ljepota nosi odgovornost. Njegovi precizni potezi i promišljenost omogućili su da sve prođe bez panike. Taj trenutak nas je naučio pravoj definiciji povjerenja.

Tokom godina, avanture na Borisovom brodu nisu bile samo porodične. Brod je postao mjesto okupljanja za naše prijatelje i poslovne saradnike. Ta druženja bila su prilika da i drugima pokažemo ono što smo i sami doživjeli – netaknutu ljepotu Jadranskog mora, skrivena mjesta i nezaboravne trenutke. Naši prijatelji odlazili su s broda ispunjeni zahvalnošću i divljenjem prema moru i Borisu. Kroz ta iskustva, njegova priča inspirisala je i druge da cijene prirodu onako kako smo je mi doživjeli.

Večeri uz more donosile su mir i tišinu koju samo priroda može pružiti. Skrivene uvale i kristalno čista voda činile su svaki dan novom avanturom, a Boris je uvijek pronalazio način da nas iznenadi nečim posebnim.

Boris nije samo kapetan broda. On je kapetan naših najljepših sjećanja. Njegova smirenost u izazovima, ljubav prema moru i spremnost da podijeli svoje znanje učinili su ga nezaboravnim dijelom naših života. Njegovo prisustvo na moru bilo je više od vodiča – bio je prijatelj koji je s nama dijelio ljepotu i mir mora, učeći nas da cijenimo svaki trenutak i prirodu koja nas okružuje.

Jadransko more nije samo mjesto ljepote. To je mjesto priča, izazova i trenutaka koji ostaju s nama zauvijek. Boris je čovjek koji je te priče oživljavao svakim putovanjem. Njegova posvećenost i prijateljstvo inspirisali su nas da više cijenimo prirodu, ali i ljude oko nas.

Postoje ljudi koji ostave trag, čak i kada nisu svjesni da to čine. U svijetu gdje često čujemo o zvijezdama i velikim liderima, zaboravljamo one tihe heroje koji svojim svakodnevnim trudom čine život boljim – baš poput našeg Borisa.